Tada sam osedlao oblak


Verujem da svako makar jednom u životu oseti da je dosegao nedokučive visine i da, baš kao i ja sada, poželi da taj trenutak traje. Rastao sam kao sanjar i, ma koliko svojih snova ostvario, uvek sam nastavljao da sanjam. Kasnije sam shvatio da je san zapravo veoma sličan cilju, samo što je cilj opipljiviji pa je ljudima lakše da ga slede.

       Slučajnost ili nešto više

              

                                                                                                                               
Sve je počelo kad sam se rodio i kad mi je zapala baš moja porodica. Ja sam kao slika a porodica je moj ram, redak ram koji ističe sliku i čini je lepšom. Ljubav i vaspitanje u mojoj porodici isprepletani su i neodvojivi toliko da više ne znam jesmo li vaspitani ili rođeni da volimo. I šta god se dešavalo u spoljašnjem svetu, unutar moje porodice uvek je bilo puno topline, emocija, osmeha i radosti. Tu sam naučio razliku između kuće ili stana kao prostora i doma kao atmosfere i ambijenta kojima porodica ispuni prostor u kojem živi. I danas kada uđem u stan u kojem sam odrastao, osetim miris koji me vrati bar deset godina unazad a kad mi se u sećanju zavrti trejler života u roditeljskom domu, prisetim se zašto sam toliko srećan.    

Verujem da nije slučajno ni to što sam rođen i odrastao kao mlađi brat svoje sestre. Neverovatno biće, sve čega se latila pokazalo se pre ili kasnije kao uspeh. Dok bi nekome možda bilo teško da raste pored takvog bića, meni je to pomoglo da shvatim da nikada neću biti najbolji u svemu. Jedan njen postupak uveo me je u najhladniji period u životu i tada sam doneo čvrstu odluku da nikada ne napustim zemlju. Kada je Bojana otišla na školovanje u inostranstvo, godinu dana ulazio sam u njenu sobu s nadom da ću je tamo zateći. Nedostajao mi je razgovor s njom a tehnologija mi nije bila saveznik. Bio je to period dajl-apa i to baš slabog bita, pa je u razgovoru preko kompjutera glas pucao ili išao suviše sporo a eho odzvanjao u ušima gušeći koncentarciju i želju da se ispričamo kao ljudi.    

Ni danas je ne viđam prečesto, ali znam da je sestra u mojoj blizini i da je mogu videti kad god poželim. Iako bi mi uz sve onlajn alatke i pametne sprave razdvojenost od sestre danas verovatno lakše pala, ja i dalje ne želim da se sećam tog perioda siguran da ni najnaprednija tehnologija ne može premostiti fizičku udaljenost između bliskih bića. Zbog toga me ekspanzija novih tehnologija s kojom je započeo treći milenijum nije naročito privlačila. Adolescenciju sam izgurao oflajn, začauren u svoj svet, neumrežen i bez digitalnog identiteta.


      Za sve je kriva tetka 


Pre otvaranja konzerve u koju sam sebe svojevoljno zatočio, desilo se nešto što me je potpuno promenilo. Tetka Rada je faca i najstarija od tri tetke koje su imale važnu ulogu u mom odrastanju. Onaj ko je ne zna, ne zna šta propušta i ne može da razume koliko sam ja morao imati sreće da mi ona bude tetka. Tako je i sa ostalim mojim tetkama, ali je Rada u ovoj priči izašla u prvi plan.

U prolazu, onako neobavezno kao da me pita kako si, predložila mi je da me upozna s devojkom koju je srela na poslu. Rekao sam joj da nemam ništa protiv, ali mi ni nakraj pameti nije bilo koliko je tetka zapravo ozbiljna. Iza nečega što se meni činilo potpuno bezazleno i neobavezno krio se u stvari ozbiljan Radin projekat. Tih dana bio sam prilično opušten i ušuškan u svoju rutinu, sve mi je išlo glatko, uživao sam u vožnji motorom ljubomorno braneći svoju slobodu i verujući da imam sve što mi treba. Na sreću, drugi su me poznavali bolje nego što sam sam sebe znao. U mojim očima videli su prazninu, a u mojoj samodovoljnosti i prividnoj slobodi – razočaranost i odustajanje.                     
Neverovatna Radina energija koja je naišla na podršku sa svih strana a posebno od mojih bliskih prijatelja učinili su da u stomaku osetim ono što najčešće nazivaju leptirićima. Leptirići se možda dožive u pubertetu, jer ono što sam ja osetio zapravo je mešavina adrenalina, treme i straha. Ne kažem da osećanja nisu bila divna, ali nije bilo sve baš tako lepršavo.

    Dan kad sam osedlao oblak

       

Nisam znao šta da obučem i imao sam blokadu zbog novog predstavljanja. Tada sam poželeo po prvi put da imam neki poseban CV i da ne moram da pričam o sebi. Ne volim da pričam o sebi, više volim da me ljudi sami upoznaju. Spremao sam koncept i pravio selekciju reči u još neizgovorenim rečenicama. Predviđao sam šta bi ona mogla da kaže, sve sam skockao u glavi...

A onda sam je video. U trenutku se izbrisalo sve, u meni kao da je pukla bomba, osušila su mi se usta, blokirao grkljan, zavezao jezik. Da sam je crtao prema svojim snovima, ona ne bi bila toliko savršena. Kad vidite neke ljude, vi od njih okrenete glavu, od drugih vam zastane dah a postoje i oni koje kada vidite začujete muziku...
Kad sam nju video, ja sam se setio stihova iz Gorskog vijenca:
„Al' je đavo, ali su mađije,
ali nešto teže od oboje?
Kad je viđu da se smije mlada,
Svijet mi se oko glave vrti.“
Ta me je paralela nasmejala i ohrabrila: kad može takav epski junak da poklekne pred ženom, što ne bih mogao i ja. Šalu na stranu, meni nije bilo ni približno teško kao Vuku Mandušiću. Lana je izašla nasmejana, zagrlila me i poljubila s lakoćom, čisto onako da me dotuče, sela je u auto i počeli smo da razgovaramo kao da se odavno znamo. Zaista sam imao osećaj da je znam odranije, samo ne mogu da se setim odakle. Toliko je bila obična da ju je to činilo neobičnom i ja nisam ni mogao ni želeo da sakrijem koliko uživam u tome.

Pričao sam bez prestanka, od euforije su mi se začepile uši a razvezao jezik. U retkim trenucima kada bi došla do reči Lana je pominjala grad u kojem sam prohodao, progovorio i za koji me vežu najlepše uspomene iz detinjstva. Nikšić, grad u Crnoj Gori u kojem je rođena moja majka i o kojem mogu da napišem posebnu priču, ona je sada pomenula više puta. Na pitanje šta je vezuje za Nikšić odgovorila mi je da joj je majka rođena tamo. Samo da nije Vesna (to je ime moje majke), pomislih i gotovo se naglas nasmejah. Podelio sam s njom svoje uspomene iz tog grada i smejali smo se otkrivenim sličnostima.


                  Dani posle

                   

Posle nešto više od mesec dana počeli smo da živimo zajedno, a već sledećeg leta venčali smo se. Slobodu koju sam ljubomorno čuvao predao sam kao poklon osobi koja me je učinila još slobodnijim. I dalje sam zaljubljen kao prvog dana, i dalje me čini srećnim svaki njen osmeh. U njenom oku vidim sliku sebe ostarelog i oronulog, ali srećnog i zadovoljnog. Ta mi se starost sviđa. Svako jutro je zagrlim i poljubim zahvalan što smo se sreli.
                                                                             
U međuvremenu smo postali roditelji. Naš sin nosi ime osnivača plemena po kojem je dobio ime zavičaj naših majki.

Коментари

  1. Tetka, sudbina ili Niksic, ko god da je kriv, neka je, jer o ovakvoj ljubavi mora se pisati. I citati! :)

    ОдговориИзбриши
  2. Познајем Раду и сигурна сам да је она узела судбину у своје руке, промишљено и са најбољом намером. Сјајна жена и савршена тетка!

    ОдговориИзбриши
  3. Hvala Jelena za komentar...svaka vam je na mestu :-)

    ОдговориИзбриши
  4. Одговори
    1. Hvala hoću ti nastavi da čitaš i komentarišeš izuzetno cenim tvoj sud...😉

      Избриши
  5. Драги Војине, пажљиво сам прочитала све твоје текстове, уредно остављала коментаре који су одлазили у ветар јер се нисам добро "логовала". Сви твоји текстови су огледало тебе, пуни емоција, исправних опажања и топлих и племенитих опесервација живота. Још увек памтим твоје песме написане за одређене прилике а посвећене твојим најближима. Радујем се што си се вратио писау, имаш талента и у теби видим будућег Тони Парсонса наших простора. Срећно!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Olgice, vašu sam podršku uvek imao i drago mi je što ste i u ovom mom projektu tu samnom...lepo je u publici videti draga lica a ja ih u mojoj vala imam dosta...hvala

      Избриши

Постави коментар

Популарни постови