Humanost nije samo osobina
Nisam primetio da mu je
potrebna pomoć, a trebalo je. Nije to samo stvar vaspitanja niti lepih manira,
već potrebe da budemo ljudi. Koliko ste puta okrenuli glavu od čoveka u nevolji
da biste se zaštitili od bola, neprijatnosti ili drugog negativnog osećanja
koje sam pogled na nevolju budi? Jeste li se osetili bedno posle toga? Ja
jesam, zato više ne okrećem glavu.
Sećanje i osećanje
Obično ćutim o stvarima
koje nedovoljno razumem i koje me ponekad toliko uzdrmaju da dugo nisam u
stanju da se vratim u ravnotežu i da ih pretočim u reči. Mukle praznine u meni obično
nastaju sa odlaskom osoba koje sam voleo, s kojima sam rastao, često razgovarao
i smejao se, i čije reči i glas pamtim kao muziku i utehu. Praznine nastale
njihovim odsustvom dugo i u tišini popunjavam emocijama i sećanjem, pre
nego što počnem o njima da pišem ili govorim.
Često se zadesim pored
crkve kad zvone zvona na jutarnju liturgiju, nekada se i prekrstim i, gotovo
uvek, setim se ljudi kojih sam željan. Čežnja za njima ponekad se projektuje na
prolaznike čiji me likovi, pokreti, koraci, osmesi ili boja glasa podsete na
one koji su otišli zauvek. Verujem da se i vama desilo da vas slučajni
prolaznik podseti na nekoga koga više nema i da vam u san dođu ljudi kojih ste
željni a koji su vam nedostupni. Kako to deluje na vas? Mene takvi trenuci
nikada ne rastuže potpuno. Dočekam ih spreman, sa setom i s nekom posebnom radošću
zbog spoznaje da i dalje pamtim i volim ljude koji su mi bili bliski iako
ih više nema.
Sećanje, osećanje i saosećanje
Hodao sam tako ulicom
opsednut mislima u pokušaju da nađem odgovor na nešto što me mučilo, odsutan i
nezainteresovan za svet oko sebe. To je jedna od onih situacija kada mi
zatrebaju slušalice za mobilni kao maska ako počnem da govorim naglas. U
stvarnost me vratila scena u kojoj užurbani prolaznici tek nakratko zastaju ili
nezainteresovano zaobilaze stariju gospođu koja pokušava nešto da ih pita. Njena
zatalasana seda kosa i blago povijena figura učinile su mi se poznatim. Dok sam
joj prilazio privučen magijom sećanja pitao sam se kako je moguće da smo
postali toliko ravnodušni i nezainteresovani za ljude oko sebe. Da li je u
pitanju žurba, sebičnost, neosetljivost? Ili možda strah od starosti i nemoći?
Ili sve to zajedno?
Pitala me je kako da
stigne do poznate obližnje ordinacije koja se nalazila na samo dvadesetak
metara odatle i čije usluge i sam koristim. Uputio sam je pokazavši rukom na
zgradu preko puta s velikom upadljivom reklamom. Zahvalila mi je, ljubazno se osmehnula
i krenula prema semaforu, a ja sam zapalivši cigaru pratio pogledom njen lagani
nesigurni korak. Još jedanput se okrenula kao da traži potvrdu da ide u pravom
smeru. Shvatio sam da ona verovatno ne vidi reklamu a možda ni zgradu. Ugasio
sam cigaru, krenuo ka njoj, uzeo je pod ruku i rekao da ću joj praviti društvo
jer i sam idem u tom pracu. Nije se opirala, samo mi je uputila pogled pun
zahvalnosti i poverenja.
Usput mi je pričala da
ima unuka koji je lep i dobar kao ja i koji će posle pregleda svratiti po
nju da se zajedno vrate kući. Njegovi roditelji žive u inostranstvu, a i on će
za njima čim završi fakultet. Kad smo ušli u zgradu, pomogao sam joj da se
popne strmim kružnim stepenicama do lifta. Dok smo se pozdravljali i gledali jedno drugo očima u kojima su se
iskrile suze, podigla je moju ruku i prinela je ustima u nameri da je poljubi. Bio
sam iznenađen i postiđen zbog tog njenog postupka, grubo sam istrgao ruku,
promrmljao nešto u znak pozdrava, sleteo sam niz stepenice i istrčao na vazduh
ne okrenuvši se.
Zahvalnost
Nastavio sam brzo da
hodam ulicom pustivši suze da mi teku niz lice. Bio sam veoma uzbuđen. Nisam
uradio ništa što bi zaslužilo posebnu zahvalnost, moj postupak je bio tako
običan, prirodan, usputan. Trebalo je ja da zahvalim starici što me je pustila
da joj pomognem, što je imala u mene poverenja, što me je podsetila na baku
koja odavno nije među živima, čiji nežni dodir i osmeh nikada neću zaboraviti. Bio
sam zahvalan za to što me je podsetila da moje malo za nekoga može značiti
mnogo ili sve.
Humanost
Humanost je osobina s
kojom se ne rađamo i koja se ne podrazumeva, već se stiče vaspitanjem. Ona je
kao retka biljka, koju treba negovati sve dok se ne ukoreni u našoj rutini i
postane navika. I potreba, kao potreba za vodom, hranom, čistim vazduhom,
ljubavlju... Budimo humani, svima će biti lepše.
Amen!! na tvoju zavrsnu recenicu Vojo! I sad razmisljam zasto nismo humaniji a znamo da bi nam bilo lepse.... Procitala sa zadovoljstvom i setila se nekih stvari o kojima dugo nisam mislila.
ОдговориИзбришиHvala i za komentar i za pročitan tekst😘
Избриши