Mali Goša i izazov noša


Pelene su nezaobilazni trend svakog od nas u najranijoj dobi i teško da ih je neko propustio. Katkad se poneko i u kasnijoj životnoj fazi vrati na njih, ali ne bih ovde o tim slučajevima. Pisaću o fazi roditeljstva koja se zove „navikavanje na nošu“ i nije nimalo jednostavna.  

Oni koji su je prošli setiće se svog iskustva, a onima kojima tek predstoji može biti korisno i naše iskustvo.


Na početku beše pelena

U disciplini stavljanja i menjanja pelena moja žena je mnogo veštija od mene, uvek je to obavljala za tren i bez napora. Nije da sam se izvlačio, menjao sam i ja pelene sinu kad god je trebalo, ali mi to nikad nije postalo rutina i često je izazivalo suprugin smeh. Miomirisi minulog rada moga sina nisu mi nikad bili poseban ometajući faktor, toliko gadljiv nisam. Jednostavno, menjanje pelena detetu za mene je kao rvanje. Oznojim se kao posle dobrog kardio treninga, puls mi ode u beskonačnost i uvek nešto zaboravim. Ili ga ne namažem, ili naopako zalepim pelene, ili preskočim dugme na bodiju, ma skoro uvek nešto pogrešim. Kad izvedem sve besprekorno, moj ponos zbog uspeha ne može da umanji ni činjenica da se ipak radi o jednostavnom poslu. I, taman kad sam savladao tehniku, prešli smo na „pelene-gaće“ koje se lako stavljaju ali je umetnost skinuti ih bez fleke. Novopečeni roditelji jednostavno moraju znati da će se ko zna koliko puta umazati do laktova pre nego što do kraja savladaju veštinu menjanja pelena, jer to što može da se sakrije u dečjoj peleni ponekad zaista ume da iznenadi.

A onda je na red došla ona!


Njeno veličanstvo noša

Kupovina svake nove stvari za sina predstavlja nam veliko zadovoljstvo i razlog za raspitivanje, savetovanje, istraživanje po internetu. I tema noša je u jednom momentu okupirala našu pažnju kao da kupujemo automobil. Kad smo konačno odabrali i kupili onu pravu, shvatili smo da smo poranili. Vreme za nošu ne možete unapred predvideti niti ubrzati, a i lični osećaj vas lako može prevariti. Kao i u mnogim drugim stvarima, i ovde morate biti strpljivi i sačekati da vam dete pomogne. 

Nama je noša mesecima bila izvor različitih zabava i služila je svemu sem svrsi. Bila je i šlem, i hoklica, katkad i fotelja. Kad smo konačno sinu pokušali da predočimo njenu pravu namenu i prednosti gaćica nad pelenama, naišli smo na njegov ozbiljan bunt. Kad treba da ga presvučemo, Nikša se sakrije, pokunji i kao da kaže: „To su moje pelene, zar ćete mi ih tek tako oduzeti?" Naš primer je specifičan, jer nam dete ide u obdanište u kojem mnogo rade na svakom novom koraku mališana i ono tamo uglavnom sve sluša. Kad im kažemo da kod kuće odbija da koristi nošu, gledaju nas s nevericom. 

Danas sam sina konačno privoleo da sedne na nošu i bio sam baš zadovoljan što me je bez problema poslušao. Sedeo je izvesno vreme a onda je jednostavno i prirodno ustao da bi se olakšao. U trenutku mi je bilo smešno i bio sam zbunjen što me nije razumeo, ali sam  brzo shvatio da su moja očekivanja bila nerealna. Zagrlio sam dete i nastavili smo zajedno da se smejemo.


Faza ili projekat

Lično ne volim izraz faza odrastanja, draži mi je period ili nešto tome slično. Međutim, ovo što sad prolazimo s detetom više liči na projekat za koji su potrebni određeni uslovi, odricanja, posvećenost i vreme. Projekat traje između dve i tri nedelje i tada nema izlaženja, nema gostiju i nema nerviranja... Umesto toga, ima mnogo čišćenja, pranja, sitnih neuspeha, tešenja i mnogo, mnogo podrške. Na kraju, a to sam do sada dobro naučio, dolazi slatka pobeda. Ne treba biti skroman i lagati sebe da ta pobeda nije mala. Ona je ogromna, pogotovo iz ugla sasvim malog deteta koje ozbiljno menja navike i za jedan veliki korak postaje bliže svetu odraslih. Uloga roditelja i u ovom periodu veoma je važna, jer detetu treba da pomogne da razume da su usputni neuspesi i porazi ništa spram ukusa pobede koja ga čeka na kraju. Podsmeh, šala i ironija nisu dobrodošli, već samo strpljenje, razumevanje i bezrezervna podrška.


Slatke brige roditeljstva

Često po sećanju prebiram brige i strahove kroz koje sam prošao sa svojim mališanom za ove dve i po godine. Nicanje zubića, prva temperatura, alergije, prvi koraci, reči, navikavanje na jaslice... Znam da sam ponekad umeo i da preteram, na to me supruga podseti kad god se zanesem i zaboravim. Život je uređen tako da imamo selektivnu memoriju i da nova sećanja potiskuju ona starija, da ono što je manje prijatno ustupa mesto lepom i da ono što nas je najviše plašilo s vremenom postaje sitnica. Kad me okupiraju brige i nesigurnost, pokušavam da se izmestim u budućnost, da sve posmatram unapred i da ne dozvolim da mi trenutne brige pomute čari roditeljstva. I kad danas vidim svog oca i majku, postanem svestan toga da roditelji celog veka brinu za svoju decu, samo što vremenom naviknu s tim da žive i nauče da svoje strahove lepše nose.



Коментари

Постави коментар

Популарни постови