BEOGRADE


 
Trebam te,
kakvog te pamtim
ulice, kojima 
detinjstvo vratim.
Moj mili grade.
 
Večiti dečak,
inspirisan gradom
svoje je snove
izmešao s nadom,
dižem ih ko barjak
na barikade
za ponos i čast
tvoju, Beograde.



 
A ti,
držiš me na dlanu,
ko Pobenik pticu
na Kalemegdanu.
Našao mi gnezdo,
kad umori me let,
da pričam o domu
kad krenem u svet,
da uvek imam kud.
 
I sad
zagrebem ispod patine.
Digne se košava
pa stvarnost prošara,
i očas vrati me,
u onaj Beograd,
što mi je podloga
još od prvih koraka.
 
Večan, prkosan.
Podseti me da znam
da sam deo kaldrme,
i kad jednom spremim se
na put u oblake
Beograd pamti sve.
Nosi nas kao ožiljke,
ne da sećanje
 da ode u bescenje.
 
 
Tu nostalgija nestaje.
Što boli, prestaje.
Tu malo mesta je,
za bauke, lešinare,
što bi da pokvare
ljubav čistu iz korena,
što je prenošena
na mene
sa nekih tuđih kolena.
Koja protiče kroz vene
kao i ono malo nade
duše sluđene.
Noć je, sanjaj grade.
Zora nosi buđenje!



Коментари

Популарни постови