MEDA

 




„Tata, jesi li imao heroje kad si bio mali? Je li to bio Supermen, Betmen ili neko treći?“, upitao ga je neki mali on trgnuvši ga iz razmišljanja o drugačijem svetu, lepšem i boljem i za njega i za njegovu decu, kao i za svu decu sveta. Nije bilo vreme da ulazi u detalje ali mu je odgovorio.

„Imao sam heroja“, napravio je pauzu kako bi ga dete pogledalo i upamtilo: „Zvao se Meda!“

    Svet nisu mogli da im prilagode, ali su oko njega i njegove sestre gradili mikrosvet pogodan za odrastanje. Nisu ih preterano mazili niti im ulepšavali stvarnost, već su ih odmalena učili da svet posmatraju širom otvorenih očiju. Da u onom najgorem traže nešto lepo i da u svakome pronađu makar trag dobrote. Bio je to težak izazov u to vreme, bili su kao lađa na okeanu čij talasi nisu štedeli mornare. Vaspitavani da vole, voleli su i bili voljeni. Primali su različite drugare u svoj mali svet. Neki su odlazili, novi dolazili, neki bi se tu i odomaćili. Kao mlađi brat uvek je gledao u sestrino društvo koje je bilo zrelije i ozbiljnije.       


Bilo je to vreme velikih previranja, u kojem je odrastanje predstavljalo poseban izazov.  Odrasli su konstantno birali i menjali strane, satirani raznim krizama i tenzijama koje su se smenjivale. Krupne reči i pretnje kojima je bio obeležen javni život bojile su svakodnevicu i grubo se urezivale u svest dece, ali su veliki snovi činili da njihove oči sijaju kao zvezde u mraku. Bili su drugačiji, tako slobodno i moćno drugačiji kao da je sve oko njih normalno. A nije bilo. 


U masi dece koja su se međusobno veoma razlikovala bio je i on. Nežan kao njegov nadimak, neposredan, samosvestan, isuviše zreo za svoj uzrast. Nekako kao sa drugog sveta, jedan jedini i neponovljivi - Meda. Meda je bio sanjar na silu probuđen i nateran da živi po pravilima realnosti. Kako se samo opirao, koliko je samo čvrsto stezao uzde svojih snova jašući mimo svih! Taj je preskakao duge i osmehom pokazivao koliko je ponosan na svoju posebnost, zagledan u budućnost koju je prizivao kao dodole kišu. 


On nije baš najbolje razumeo Medu. Bio je pomalo ljubomoran što je ovaj uvek okružen devojčicama među kojima je bila i njegova sestra. Kako ih je samo razumeo, a i one njega! Kako je samo bio nežan, vaspitan, emancipovan, čist! Sve na njemu je nekako zračilo. Ali kad bi mu prišao i s njim poveo razgovor o nekoj utakmici, fudbaleru, video igrici, o bilo čemu, udarao bi u zid. Sa Medom nije mogao tek tako da ćaska, da se nadvikuje i raspravlja. Ako mu tema nije bila po volji, Meda bi samo odmahnuo rukom, otišao i ostavio ga samog sa sobom. Nije to radio nepristojno, ali je bilo nečeg uvredljivog u tom ignorantskom stavu koji kao da je bio deo njegovog karaktera. 


I njegov način oblačenja bio je drugačiji, nije tu bilo martinki, vazdušnih đonova, metalnih kaiševa, širokih dukserica… Nosio je šalove, šešire, kaput, košulje, „zvoncare“, dugačke prsluke ... sve na tom dečaku bilo je drugačije i spektakularno. Rođen bar dve decenije pre vremena i na mestu koje je u to vreme bilo kazna za svakoga ko se razlikuje od drugih, Meda je bio krhki vesnik nade da i takvi postoje i da ih različitost ne čini manje vrednim bićima. 


S druge strane, Meda ga je ipak nervirao. Njegovo prisustvo unosilo mu je nemir i razdražljivost. Nije mu smetalo to što je drugačiji, već ta njegova drska potreba da uvek bude mimo svih. Zašto voli baš toliko da se razlikuje i da iritira svojim stilom? Zašto se oblači kao žensko i zašto su sve devojčice na njegovoj strani? Počeo je ga izbegava, ionako nisu imali zajedničke teme. Govorili su istim jezik, ali nisu se razumeli. Jedan je voleo izazove, drugome je život bio izazov, jedan je želeo da se dokazuje, drugi da ne pada u oči. Kako je vreme prolazilo, u njegovom životu bilo je sve manje Mede. I ne samo u njegovom životu.  Meda je zaista nestao. Čuo je da je negde otputovao. 


Bilo je proleće, koža mu je bivala sve tešnja i jedva je uspevao da u sebi utiša demone koji su pretili da preuzmu kontrolu nad njegovim ponašanjem. Sestra mu je završavala školu u inostranstvu, van kontinenta, i primicao se trenutak odluke kad će se vratiti i da li će se uopšte vratiti u zemlju koja je odavno izgubila stabilnost. Ali ovaj put mirisalo je na slobodu. Sve se glasnije čulo „gotov je”. Komunikaciju sa sestom obeležio je dosadni dial-up i mučni zvuk uspostavljanja veze. Nije bilo vibera ni stabilne konekcije, a često ni struja nije bila garantovana. Kada je imao sreće sa vezom, gledali su se preko ekrana i on je gutao polovinu onoga što bi joj inače rekao. Jer sestri je tamo teže, dok je on ipak ovde sa svojima. Na kraju je i prestao da je zove - ako je njemu ovde lakše a oseća se ovako, kako je tek njoj?! A pred njom je bila životna odluka zbog koje je vrištao u sebi. 


A onda se iznenada u njegov život opet vratio Meda. Dok je razmišljao da li da pobegne s narednog časa pažnju mu je privuklo neobično komešanje ispred škole. Nije bio od onih koji se iznenade kad se suoče sa izlivom nečijeg besa, navikao je na to. Ipak, ovog puta zbunile su ga grimase drugova koji su najednaput i kao po komandi počeli nekome uglas upućivati sočne uvrede složno dopunjujući jedan drugog. Nije mogao da razabere kome su upućeni izrazi puni mržnje. A onda je ugledao Medu koji se odnekud pojavio očigledno s namerom da obiđe nekadašnje društvo. Trčao je u susret rulji, veselo preskačući po dve stepenice i ne sluteći da ulazi u masu koja reži na njegovu nesvakidašnju pojavu u dvorištu škole. 


Ovaj samouvereni inadžija opet stavlja glavu na panj pred nemilosrdnim dželatom, pomislio je. Brzo je ustao sa stepeništa i sa osmehom doviknuo Medino ime. Nije mogao da mu priđe od profesora koji su se odmah postavili između Mede i ostalih mladića. Nije želeo da se gura i pravda, njega nije pokretala mržnja. Opet je bio zadivljen. Meda je blistao u svom stilu. Garderoba nije nešto po čemu pamti ljude, ali dobro je upamtio Medinu torbu, bundu takođe… Pušio je na dugačku muštiklu koja je bila zaglavljena u prstima sakrivenim pod čipkanom rukavicom. Košulja lepršava, dva broja veća i šalvare nalik suknji koja se steže oko gležnjeva u ranfle da bi istakla čizme sa visokom potpeticom. A kako bi drukčije Meda bio obučenI Nije se obazirao na uvrede iz mase, bio je okružen drugaricama i zaštićen kordonom profesora i nekoliko prisebnih učenika. 


Posmatrao ih je sa strane i prisećao se slične scene iz detinjstva, njihovog malog udobnog stana u glavnoj ulici i vremena u kojem je sve bilo bezbrižno i idilično. Meda je opet zasmejavao svoje drugarice, ali je ovog puta primetio da, tu među osobama s kojima je odrastao, vešto i hrabro prikriva strah za sopstvenu bezbednost. Mirno je pušio dok su mu se u očima iskrile suze u kojima je taj strah bio pomešan sa sažaljenjem prema nama „normalnim momcima”. A onda se gracioznim hodom, kao da je na modnoj pisti, polako udaljio iz školskog dvorišta, građen kao i njegove drugarice od kojih ga je mogao razlikovati samo onaj koji ga zna I oni kojima je ta razlika bila bitna. Kakva lekcija razularenoj masi! 


Još jednom je uzviknuo Medino ime pokušavši da ga dozove, a onda mu je uzdignut srednji prst u čipkanoj rukavici zauvek zapušio usta. Meda se nije ni osvrnuo. Bilo je kasno za izvinjenje. Besan na to što ni ovog puta nije stao uz druga iz detinjstva, udario je prvog do sebe koji je želeo da „ubije pedera“. Na saslušanju kod direktora rekao je da je to je učinio kako bi se razlikovao od ostalih, jer on je želeo samo da vidi drugara iz detinjstva. Posle se branio ćutanjem i jedini iz mase dobio je ukor zbog lošeg ponašanja.

    Vreme je prolazilo a Medi ni traga. Svaka parada, od onih malobrojnih koje su održane u njihovom gradu, izazivala je zebnju. Nadao se da ga neće videti jer bi to dodatno ugrozilo njegovu bezbednost. Čuo je da putuje i to ga je nekako tešilo jer је verovao da je negde daleko verovatno bezbedniji nego ovde. Svašta se pričalo: da je propao, da se drogira, da je teško bolestan, da to više nije isti čovek… Nisu ga interesovali tračevi. 

A onda mu se jednoga dana na televiziji učinio poznatim glas neobičnog prolaznika koji je novinaru odgovarao na pitanje šta ga čini srećnim. „Ne treba samo kukati, već se treba pogledati život pravim očima”, rekao je Meda uz osmeh. „Lako je biti srećan. Ja imam psa kojeg sam razmazio i nas dvojica zajedno krademo trešnje i cveće, i to nas čini srećnim...“ rekao je kao da je u tim rečima sadržana velika tajna i smisao postojanja. Oči su mu bile mutne, pogled umoran i odsutan, ali je uprkos tome delovao mirno i srećno. Dok je gledao scenu na televiziji jasno je video da se novinar i ne trudi da sakrije podsmeh, čak i izvestan prezir prema sagovorniku. Bilo mu je muka i iz sveg glasa je uzviknuo: „Medo, Izvini molim te!” Nedugo zatim čuo je da je Meda umro. 

Коментари

Популарни постови