Pobednik

 

 
    
Izvor: Lična arhiva




Boga moli kip s Kalemegdana:
"Daj mi, Bože, život na par dana
da se spustim ulicom do reke,
da upoznam predele daleke.
Stojim nag sred gvozdenoga trona,
obuci me makar zbog bontona.
Daj na tren da siđem među masu,
čujem da sam tu na dobrom glasu.
S mačem i sa golubom u ruci
ni sam ne znaš na kakvoj sam muci.
Svima sam lep, gord i romantičan,
sebi hladan, trom, star i statičan.
Davno prestah godine da brojim,
mako nisam od kada postojim.
Daj mi daha, ispuni mi pluća
da sam vidim kakva mi je kuća.
I ptica je ova željna sveta,
stvorena bez gnezda i bez leta.
Mirna je i nema, baš se trudi,
al i u njoj sve klikće i ludi!"

Što molio Boga domolio,
Bog je dušu u bronzu dolio.
Pršte munje a postament puca,
usred dana nesta zraka sunca.
Spomenik je sišao sa trona,
nema više bronze i betona.
Uz zahvalnost i osmeh na licu,
nema mača, drži samo pticu.
Na licu mu osmeh i zahvalnost
za predugo sanjanu realnost.

Pušta pticu, bodri je da leti
i da ga se bar ponekad seti.
“Gnezdo ti je bilo na mom dlanu,
seti ga se u svakom svom danu!”
Širi ptica krila nova, zdrava,
polete bez znaka i pozdrava.
Žedna znanja kako drugi žive,
željna leta, ptičje perspektive.

Pobednik je sišao sa stuba,
sam, bez mača i vernog goluba.
Al ne časi, već zahvalnost sipa
tvorcu što ga sačini od kipa:
“Ne znam kako da ti kažem hvala,
svaka reč je za tvoj poklon mala.
Verovah ti, nagrađen sam lepo
i zauvek verovaću slepo.
Svud okolo pratiću sve znake,
sprovodiću želje tvoje svake.”

Kip se krenu, naokolo gleda,
sve bi hteo ali mu se ne da.
Sad kada mu noge nisu stene,
ni sam ne zna kuda pre da krene.
Hita napred, ne oseća zamor,
pokreću ga galama i žamor.
Nada neka sad mu dušu greje,
čini mu se da se svako smeje.

Dok uživa u lepoti grada
zapita se gde je ptica sada,
nebom traži prijatelja svoga,
vernu pticu, druga jedinoga.
Namršti se ono divno lice,
nema krila, nema gorde ptice.
Sa lica mu nesta smeh,
samoća je golem peh.
I dok beše hladan poput stene
ni tad nije mogao da svene,
stiskala je njega manja muka,
prijateljstva bila puna ruka.
Drug mu beše dosledan i smeran,
postojan, tih, miran ali veran.
Sad ga svrbi šaka hladna, prazna,
golicaju sećanja ga razna.

Al rešen je i da se pomuči,
da od drugih vidi i nauči.
Sluša dobro razgovore, priče
kako li se prijateljstvo stiče.

Nešto svetli u u belome gradu,
je li sunce il su reflektori?
Zasenilo svetlo i estradu,
svud se samo o tome sad zbori.
Kakvo sunce, sad mu vreme nije!
Svetlo nije, nema restrikcije.
Ovo svetli, prži kol`ko sija,
malo kome takvo nešto prija.
Pobedniku to život baš prija,
od sreće je počeo da sija.
Osmeh bahat sad mu je na licu,
zaboravio i Boga i pticu.
Opila ga pažnja a i slava,
isijava usijana glava.

Još on ne zna pravi život šta je,
da sve pa i slava kratko traje.
Slavu troši od jutra do mraka,
dugo čeko, pa mu želja jaka,
Izvajanom telu sve sad paše,
voli hranu, društvo, tamburaše.
Nesanica nikad ga ne mori,
budan hrli svakoj novoj zori.

Hteo život, molio za njega,
al ubrzo ostade bez svega.
Čeka čudo, da ga ono spasi
neuspehe u kafani gasi. 
Sada tvorca vidi kao krivca
dok od sebe pravi primitivca.
Ko bi sebe mogao da krivi,
mora tako jer jednom se živi!
Hoće bolje, al sad je sve teže,
dani cure, godine mu beže.
Zaboravio davno dati zavet,
puca dok u sebi budi avet.

Sećanja na tron ga sada guše,
prodao je svaki delić duše.
Poklonjeno rasuo je svima,
a sad mu se pod nogama klima.
Nema više zadovoljstva, sjaja,
mukama se ne nazire kraja.
Hteo život, osetio slavu,
izgubio i dušu i glavu.
Zaveli ga lagan život, lova
ostao bez volje i bez snova.

Krenuo je putem do svog trona
da u sebi utiša demona.
Sad bi nazad, opet ispočetka
da se dese ona čuda retka.
Pobednik je sad svoj život kleo,
kajao se koliko god može.
Shvatio je da to nije hteo,
smiluj mu se, pomozi mu, Bože.

“Šta je sada, smrtniče oholi,
setiš me se kad život zaboli?
Gde sam bio kad bilo je lepo,
a reko si verovaću slepo?
Obećo si, uz pohvale sjajne,
nećeš nikad odat naše tajne.
Sad te bole podsmesi zemljaka
što u tebi videše ludaka.
Ne veruju da si ti taj lik,
da si nekad bio Pobednik.

Ne veruju, glavo prazna luda,
nisu ljudi navikli na čuda.
Dao sam ti šansu, ti se hvališ,
poslušao nisi, sad se žališ.
Poklonu tom sad gledaš u zube,
kao ljudi koji razum gube.
Svi bi hteli da ožive bajke,
ja ne vidim za to spremne, jake,
jer pre onog - srećni su do kraja -
moraš proći gomilu očaja.

Nema lepog dok ne spoznaš ružno,
tako je, ma kolko bilo tužno.
Nađi pticu pre dolaska noći
i tad ću ti još jednom pomoći.
Al sad ovo baš ozbiljno shvati
ptica može sve staro da vrati.
Iskoristi živu snagu njenu,
da vas opet pretvori u stenu.
Ne oklevaj, već odmah požuri
jer ti vreme neumitno curi.
Trčao je što je mogo brže,
gde si ptico, najmiliji druže?
Obuze ga crna slutnja, tuga,
nigde ptice, starog vernog duga.

Al pred sumrak, pre dolaska tame
ptica mu je sletela na rame.
“Šta uradi od života svoga,
poklonjenog od samoga boga?
Na vreme si uspeo da shvatiš
najbolje je u kip da se vratiš.
I da bude što oduvek mrziš
kad ne umeš život da izdržiš”.
“Ni ti, ptico, nisi dobro prošla,
čim si stala i ka meni došla.
I u tebi ponestaje plamen,
raduješ se povratku na kamen.
Reci meni, biće moje milo,
šta se tebi loše dogodilo.”

“Letela sam na sve strane sveta,
divan život, al sudbina kleta.
Možeš proći svet sa svake strane,
Ali vreme ne može da stane.
Pratio me taj teret oduvek
da tek kamen možda je zauvek.
A dani su odbrojani, škrti,
sve se više pribojavam smrti.
Ko kamen ću nebu da se divim,
jer tako ću i dalje da živim!”

Sevnu munja, prolomi se grad,
sve se vrati u ono nekad.
A huk vetra što se nebom prosu
podseti ih na to gde su, ko su.





Коментари

Постави коментар

Популарни постови