ZAJEDNO SAMI
Jeste li u karantinu, da
li vas je strah? Pratite li vesti? Koliko je širok krug ljudi o čijoj se sudbini
zapitate makar jednom dnevno? Jeste li mirni, sanjate li? Šta ćete prvo uraditi
kada sve ovo prođe?
To su samo su neke od
tema o kojima ovih dana intenzivno razmišljam i o kojima želim da pišem.
O karantinu
Kao što mnogi
pretpostavljaju, reč je italijanskog porekla i nastala je u XV veku. U korenu
joj je broj četrdeset, što je predstavljalo broj dana koji su u izolaciji
morali provesti ljudi sa brodova koji su uplovljavali u Venecijanski zaliv.
Broj ima i religijsko značenje, jer se četrdesetodnevna izolacija pominje i u
Bibliji. Zanimljivo je i to što se „izolacija“, možda ne pod tim nazivom ali
svakako iz istih razloga, na teritoriji današnjeg Dubrovnika koristila možda i
pre nego u Italiji. Cavtat i još jedno obližnje ostrvo bili su mesta za
izolaciju putnika i robe sa sumnjivih brodova, u trajanju od četrdeset dana
koliko se smatralo da traje inkubacija zaraznih bolesti.
U Srbiji je nešto najsličnije
karantinu postojalo u XVIII veku u Pančevu, gde su Turci izgradili higijensko skladište
u kojem su držali ljude i robu, ne u cilju kažnjavanja već iz predostrožnosti.
Ljudi bi tu provodili od nedelju do četrdeset, a roba i do četrdeset i dva dana.
Meni je ovo pomoglo da shvatim zašto je karantin neophodan i verujte mi da
jedva čekam da ga i sam „zaslužim“, naravno kao meru opreza.
O vestima i strahovima
Kad sve ovo jednom prođe,
voleo bih da mi neko objasni da li je vanredno stanje moralo da bude propraćeno
svakodnevnim izveštavanjem iz italijanskih mrtvačnica. Da li smo, umesto malo nade
i pozitivne energije, morali da gledamo sve te mračne slike? ... Mislim da se ne plašim
smrti. Iako znam da je to jedino što nam je garantovano, smrt mi je još uvek nekako
strana i daleka. Svestan sam toga da me jednom neće biti, ali to vidim kao
daleku budućnost i tek u retkim momentima pomislim da smrt može i da iznenadi.
Odakle onda strah?
Da krenemo od početka.
Strah se ozbiljno prvi put uselio u moj život kad mi je sestra otišla na
školovanje u USA. Zatim je otišao i moj blizak prijatelj. Tada sam prvi put
ostao zarobljen između straha za njih i straha za sebe. Kako će izgledati naši
životi ako su oni tamo a ja ovde, ako ne mogu da ih dodirnem, zagrlim? Možemo
li jedni bez drugih? Na svu sreću, oboje su se vratili. A onda mi je, nekoliko godina kasnije, drugi blizak
prijatelj rekao da je dobio papire. Pitao sam ga na koliko odlazi i dobio samo
ćutanje. Obojica smo gledali u pod i znao sam da nas je obojicu bilo
strah od razdvojenosti i neizvesne budućnosti. Nikada nisam dobio njegov direktan
odgovor na moje pitanje, ali po svemu što se u međuvremenu dešavalo znam da se
neće vraćati. Dobro mu je tamo i ja sam srećan zbog toga. A strah je ostao. On
se danas rasplinjuje i širi na porodicu, prijatelje, na ljude koji mi nešto
znače, na čovečanstvo... Volim ljude i neposredne susrete, pa mi teško pada da
o njima razmišljam kao o izvorima opasnosti i zaraze.
A šta posle
Mislim da je veoma važno
da već sad počnemo da pravimo planove o tome šta ćemo posle, i da napravimo
spisak želja. Ja ću, kad sve ovo prođe, uzeti slobodne dane i neću ići na posao,
da ga se malo uželim jer sam uredbom izuzet od rada od kuće. A onda ... onda ću
prvo da izgrlim moje najbliže, a ima ih, da izljubim sestrića kojeg sam se
uželeo iako smo prve komšije. Zatim slede kumovi i kumčad, pa prijatelji... Onda
ću u vrtiću svoga sina izgrliti sve njegove drugare i njihove roditelje. Ako me
je ovaj virus nečemu naučio, to je da uvek moram naći vremena za ljude koji su
mi važni. Greška je nemati vremena. Verujem da ću zauvek dugo i detaljno prati
ruke i siguran sam da ću opet pustiti bradu. Neka raste i neka se vijori kao u
pesmi "Šal od svile", jer moja je brada moja sloboda. Registrovaću
motor i idem na put, najpre sa ocem da opalim „đir“ koji odavno planiramo. Maštam
o jednom velikom roštilju u prirodi, gde bismo svi zajedno uz hranu i piće proslavili
život i napunili baterije. Već znamo da nas čekaju recesije, represije i
depresije. Još se ne nazire kraj krize, a već nam obećavaju mrak na kraju
tunela. Ne smemo pristati na to! Potražimo svetlo u sebi već sad i ne dajmo se
tami. Nastojim da bar jednom u tri dana objavom na Instagramu makar na tren
nekog nasmejem, razdrmam iz svakodnevice, probudim iz letargije. Često mi to ne
ide od ruke, ali ne odustajem.
Okrenimo se sebi
Bez sebičluka, molim. Kad
pozivam da se okrenemo sebi, mislim da otkrijemo ono najbolje u nama. Da isfiltriramo najsvetlije i podelimo ga sa drugima. Samo tako možemo razgrnuti
mrak koji se nadvio nad svima i sačuvati se za neko bolje vreme. Udružimo se i učinimo
to zajedno! Jer nema virusa jačeg od ljudskosti i ljubavi prema drugima.
Držimo se zajedno i
budimo zdravi!
It was pleasure to read this. And you have inspired me to think about what am I going to do after when the world gets back to normal. Nadam se da ces me pozvati na taj veliki rostilj. Xx
ОдговориИзбришиIf this is you Rada then U are with MOJI, a ako kojim slučajem nije Rada roštilj je za svakog ko ponese pozitivu, drago mi je što je tekst poslužio kao inspiracija...to i jeste cilj😘
ОдговориИзбриши